Septembar 2006. Tokom treninga sa prodavcima firme koja (između ostalog) vrši distribuciju i voćnog jogurta, postavi mi jedan prodavac pitanje: “A šta ti Vlado misliš, gd(j)e smo mi prvo uspeli u prodavnice u Crnu Goru da ubacimo voćni jogurt?” Pitanje je očigledno bilo triki i zato sam dobro razmislio pre nego što sam rekao. U CG ne postoji tradicija da se kiśelo mlijeko meša sa voćem. Ko hoće mlijeko pije mlijeko, ko hoće voće jede voće. Sve misli su me vodile ka turizmu i primorskim gradovima. Ali očigledno nije ni Budva ni Herceg Novi. Nije ni Podgorica, gde ima najviše stranih firmi. To sigurno nije palo na pamet ljudima sa severa CG. Napokon sam se predao i prodavac mi je zadovoljno rekao: “Cetinje” Da me je pitao koji grad u Evropi ima najviše Poršea u odnosu na broj stanovnika, odmah bih pogodio, ali koje je objašnjenje za voćni jogurt? Nastavak nije baš za ponos ali je anegdota: “Zato što sa Cetinja ima najviše šanera koji idu u Italiju i tamo su se navikli da piju voćni jogurt.” Kada su voćni jogurt videli i na Cetinju, samo su nastavili da ga i ovde kupuju. Od njih su videli i njihovi sugrađani i tako je prodaja krenula.
Sve priče iz prodaje su na https://srma.rs/zanimljive-price-iz-prodaje/
