Antičke vojske imale su tri roda kopnene vojske. Naoružane konjanike na konjima ili kočijama, oklopnu pešadiju sa mačevima, kopljima i štitovima i treći rod su bili strelci i praćkaši.
Sva tri roda su bili neophodni i stvarali su perfektnu ravnotežu. Preteča današnje artiljerije su svojim strelama i kamenicama započinjali borbu zatrpavajući pešadiju.
Konjanici bi zatim jurili strelce i praćkaše, a pešadija bi svojim dugačkim kopljima sprečavala konjicu.
Ako Vas ova ratna igra podseća na dečiju igru: Papir, kamen i makaze, potpuno ste u pravu. U svakom uređenom sistemu mora postojati ravnoteža.
Hajde da vidimo kako bi tu analogiju o ravnoteži primenili u našem ličnom razvoju.
Kada učimo na klasičan način, učimo tako što koristimo celebralni korteks. Čitamo, memorišemo, vežbavamo sa kolegama, a nakon treninga se podsećamo.
Druga dva dela mozga tokom učenja nisu iskorišćena na pravi način i ta neravnoteža nam naravno pravi problem. Na primer, reptilni mozak se protivi svemu što nam je nepoznato, a emocionalni mozak nas podseća na sve one situacije kada smo pokušali nešto novo da primenimo i nismo uspeli.
Povrh svega emocionalni mozak nas usmerava na ono što bi nam u tom trenutku bilo interesantnije ili lepše (gledanje televizije, maštanje o letovanju, igranje košarke, surfovanje po internetu…).
Zato smo kod treninga uključili vežbe koje aktiviraju sva tri mozga. Veliki Tesla i Ajnštajn su tu da nas dodatno motivišu.
